(predavanje održano u Fotoklubu Čakovec 22. 3. 2012.)
sažetak: U narednoj seriji predavanja bavit ćemo se geometričnošću fotografije. Dotaknut ćemo neka područja geometrije koja su od presudne važnosti za razumijevanje geometričnosti fotografije. U trećem dijelu bavit ćemo se simetrijom, ravnotežom i geometrijskim elementima fotografije.
Geometričnost fotografije III.
8. Simetrija
Etimologija riječi simetrija su dvije grčke riječi: sim = jednako; metria = mjerenje. Simetrija je u hrvatskom jeziku višeznačna riječ i znači skladnost, sukladnost, uzajamnu podudarnost ili razmjernost dijelova cjeline. Najčešće se upotrebljava u području geometrije u kojem označava svojstvo geometrijskog lika da se nasuprot svakoj točki s jedne strane neke njegove osi nalazi odgovarajuća točka na istoj udaljenosti s druge strane. Zato možemo govoriti o simetričnim ili pravilnim likovima u geometriji (krug, kvadrat, pravokutnik, paralelogram, jednakostraničan i jednakokračan trokut, itd.). Njihova ljepota počiva na temeljima simetričnosti. Osim za likove govorimo i o općoj simetričnosti ravnine u odnosu na zadanu os, te o simetričnosti prostora u odnosu na neku plohu.
Simetrija je jedno od osnovnih načela građenja u prirodi (građa organizama), ali i važno sredstvo kreativnog izražavanja u fotografiji. Zbog svoje estetske snage, čistoće i jednostavnosti načelo simetričnosti je često iskoristivo u kompoziciji fotografske slike. Simetrija može biti uočena u prirodi i iskorištena kao likovna vrijednost slike, ali može biti i stvorena posebnim odabirom kuta snimanja (rakursa), gledišta, perspektive, korištenjem zrcala ili zrcaljenja slike u vodi ili nekom ulaštenom predmetu (staklo, metalne površine i sl.). Simetrija uvijek pojednostavljuje sliku. Može ju i ukočiti pa valja biti pažljiv u korištenju tog načela.
Centralna simetrija je izometrija ravnine ili prostora koja ima samo jednu nepomičnu točku (centar) i ta točka je polovište spojnice bilo koje točke i njezine slike.
Osna simetrija je izometrija ravnine za koju se skup nepomičnih točaka sastoji od točaka jednog pravca (osi); os je simetrala spojnice bilo koje točke izvan osi i njezine slike.
Planarna simetrija je izometrija prostora čije nepomične točke tvore ravninu i ta ravnina je simetralna ravnina spojnice bilo koje točke i njezine slike; to je zapravo zrcaljenje, refleksija.
Govoreći o simetriji, valja napomenuti da je i asimetrija (nedostatak simetrije) sredstvo izražavanja u fotografiji koje može doprinijeti estetici fotografske slike. Asimetrija unosi dinamiku, naglašava (akcentuira), djelomice stvara neravnotežu koja opet mora biti kontrolirana (prevelika neravnoteža dovodi do problema nesklada i može značajno narušiti kompoziciju). I simetrija i asimetrija moraju djelovati usporedo s načelom ravnoteže u kompoziciji.
9. Ravnoteža
Etimologiju riječi ravnoteža naći ćemo u našem jeziku; dolazi od riječi ravan tj. ravnina i riječi težak tj. teža. Sličnoznačnice su joj ravnovjesje, usklađenost, ujednačenost i sklad. Iz samog podrijetla možemo riječ ravnoteža usko povezati s načelom harmonije, tj. usklađenosti u kompoziciji slike.
Posudit ćemo nakratko definiciju ravnoteže iz fizike: to je stanje mirovanja tijela kad su sve sile koje na njega djeluju međusobno neutralizirane, kad se njihovo djelovanje potire. U fotografiji analogno toj definiciji možemo ravnotežu definirati kao stanje mirne fotografske slike u kojoj su silnice likovnih elemenata u kompoziciji pomirene i međusobno neutralizirane pa nema nekog „iskakanja“ iz harmonije u slici.
Fizika definira nekoliko zanimljivih vrsta ravnoteže: stabilnu, labilnu i indiferentnu ravnotežu. Opet ćemo te definicije iskoristiti i pokušati ih analogno primijeniti u fotografiji.
Stabilna ravnoteža je ravnoteža u koju će se tijelo vratiti nakon djelovanja poremećaja. Možemo zamisliti stabilnu ravnotežu u fotografiji kao vrstu ravnoteže koju osjećamo kao stabilnu i čvrstu, vidimo da nije ukočena i statična već opuštena i dinamična. Ponekad takvu ravnotežu teško možemo jezično objasniti, naprosto osjećamo harmoniju i ravnotežu slike iako likovni elementi nisu pravilno, statično niti simetrično raspoređeni.
Labilna ravnoteža je ravnoteža koja se gubi nakon djelovanja i najmanjeg poremećaja. Sjetite se primjera ljuljanja neopreznog čovjeka na stolici u kojem u jednom trenutku samo malo pretjera i zbog toga se stropošta leđima na pod jer se više ne može zaustaviti; nema povratka u ravnotežu. Labilnu ravnotežu zamjećujemo na fotografiji koja je neoprezno komponirana i u kojoj su dinamički likovni elementi nekontrolirano primjenjivani pa slika djeluje gotovo neuravnoteženo ili potpuno neuravnoteženo. Labilna ravnoteža slike može biti i majstorski izvedena, no može rezultirati i neuspješnom snimkom.
Indiferentna ravnoteža je ravnoteža u kojoj će tijelo ostati i nakon djelovanja poremećaja. Dakle, ništa ga ne može pomaknuti s njegova mjesta. U fotografskoj slici očituje se kao statična kompozicija u kojoj je sve na svojem mjestu, vrlo često je i simetrična. Ovakva jaka ravnoteža sliku može načiniti i dosadnom, no pravilnom upotrebom može pridonijeti estetici fotografije.
I definicija ravnoteže u biologiji može nam pomoći u shvaćanju važnosti ravnoteže u fotografiji; to je stanje organizma ili tvari pri kojem suprotstavljene reakcije stoje u najpovoljnijem omjeru.
Ipak, najkorisnije definicije ravnoteže dolaze iz područja likovne teorije. Tamo se spominju tri osnovne ravnoteže: simetrična, asimetrična i optička ravnoteža. Mogu se shematski prikazati pomoću klackalice.
Simetrična ravnoteža podrazumijeva raspoređivanje oblika u odnosu na simetralu i najčešće je to zrcaljenje. Ona daje dojam smirenosti, pravilnosti, stabilnosti i čvrstoće. Simetrična ravnoteža je vrlo često prisutna u prirodi.
Asimetrična ravnoteža podrazumijeva raspoređivanje oblika različitih ili kontrastnih veličina i težina. Odaje dojam zanimljivosti, dinamičnosti, neformalnosti, nepravilnosti.
Optička ravnoteža podrazumijeva uravnotežen odnos likovno-fotografskih elemenata koji nam se optički (vidno) čine težima ili lakšima. Psihološkim istraživanjima došlo se do mnogih korisnih zaključaka o optičkoj težini elemenata likovnog jezika (oblika, tonova, boja, valera i tipova boja).
10. Geometrijski elementi fotografije
Osnovni geometrijski elementi fotografije su točka, pravac i ploha; euklidski pojmovi koji u fotografiji funkcioniraju u jukstapoziciji (supostavljenosti, tj. supoloženosti, tj. supozicioniranosti). U knjizi Promišljati fotografski oni su detaljnije obrazloženi pa nećemo ovdje dublje ulaziti u njih. Samo bismo pripomenuli da su oni teorijski apstraktni pojmovi koji se u fotografiji promatraju teoretski. Izvedeni geometrijski elementi (likovi: krug, kvadrat, trokut, četverokut, mnogokuti) te razne njihove kombinacije u fotografskom crtežu vrlo snažno djeluju na promatrača. Crtež fotografije je najapstraktniji likovni element fotografije (ujedno i najdelikatniji) pa je unutarnju geometriju fotografskog crteža vrlo važno srediti promišljeno.
Literatura:
Damjanov, Jadranka: Likovna umjetnost I i II. Školska knjiga, Zagreb, 1991.
Fizi, Milan: Fotografija. Epoha, Zagreb, 1960.
Hemenway, Priya: Tajni kod. V.B.Z., Zagreb, 2009.
Jakubin, Marijan: Likovni jezik i likovne tehnike, temeljni pojmovi. Educa, Zagreb, 1999.
Peić, Matko: Pristup likovnom djelu. Školska knjiga, Zagreb, 1981.
Žerjav, Davor: Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, Čakovec, 2011.