Zašto fotografiram pejzaže?

Pejzaže fotografiram zapravo otkad se uopće sjećam da fotografiram. Dakle, još od djetinjstva. Ljepota krajolika oduvijek me privlačila jer volim prirodu. Međutim, pejzaži su postali predmet mojeg užeg vizualnog interesa tek nekoliko posljednjih godina. Za to su svakako zaslužna dva moja prijatelja iz Fotokluba Čakovec – Davorin Mance i Filip Lučin.

Oni su mi prvi vizualno otključali međimurski pejzaž kroz svoj predani kreativni rad. Kad kažem kreativni, onda to zaista i mislim, jer kad su njih dvojica u pitanju – kreativnosti stvarno ne manjka. Stvar je u ovome: ja nikad nisam vidio spektakularnu fotografiju nekog međimurskog krajolika prije Mancea ili Lučina. Moj kraj nema ništa posebno, ima ravnicu prošaranu malim poljima, brežuljkasti predio s vinogradima i šumicama i dvije rijeke. Gotovo sve je ukroćeno, pokošeno, ošišano, iskontrolirano, asfaltirano, kanalizirano, infrastrukturirano. Nema divljine u pravome smislu riječi ili ona barem ne prevladava. No ipak, koliko se god čovjek trudi krotiti prirodu, ona uvijek iznova oživi i snađe se nekako. Nije sve u mojem kraju devastirano, ima mnogo dobrih primjera suživota čovjeka i prirode, ima i mnogo ljudi koji redovito odlaze u prirodu i tamo uživaju.

Kako god, međimurski sam krajolik počeo promatrati drugim očima nakon uvida u rad dvojice mojih kolega. Oni su prizore koji su svakodnevno dosadnjikavi i ni po čemu posebni ipak uspijevali prikazati dostojnim divljenja. Filip mi je prvi od svih otkrio čari širokokutnoga objektiva, a zatim i teleobjektiva – strogo u okvirima pejzažne fotografije, jer on u tome području nalazi suštinu i srž svojega vizualnoga erosa. Filip je, geografski, raštrkan po cijelom Međimurju i svoje vizure pronalazi (zahvaljujući svojoj biciklističkoj strasti) na najrazličitijim mjestima maloga međimurskoga kraja, uz sporedne cestice i makadamske putiće. Davorin je s druge strane najviše koncentriran na rijeku Dravu. Iako zapravo, obojica pokrivaju i jedno i drugo područje. Ja sam s njima nekoliko puta izašao na teren, međutim, mnogo više od učenja promatranjem (kako dečki rade) i slušanjem njihovih praktičnih savjeta, učio sam iz njihovih kompozicija. Tako sam Davorinu 2013. napisao predgovor za njegovu prvu samostalnu izložbu fotografija “Dravska lutanja” i tu sam se prvi put zaista sustavno posvetio analizi njegovog fotografskog opusa. Magija pejzaža, jednostavno me obuzela.

Čovjek se naprosto ne može oduprijeti zanosu koji izaziva ljepota krajolika transformirana u pejzaž. To, naravno, samo ako se radi o pravoj autorskoj fotografiji i iskrenom radu. Prizor iz prirode postaje pejzažom u trenutku (ili u procesu) u kojem autor svoje misli, osjećaje, impresije, zapažanja, iskustva i znanja pretoči u sliku i to s ugrađenim autorskim potpisom. Svojim karakterističnim vizualnim pristupom. Meni osobno nedostajao je taj dio kreativnoga procesa. Stvaranje pejzaža. Odjednom mi nije bilo dovoljno gledati tuđe pejzaže i u njima uživati. Htio sam stvarati svoje. I ne samo to. Kad radiš pejzaž, nalaziš se u prirodi. Dišeš zrak s mirisima trave, zemlje, rose, mraza, rijeke, šume, mora, smole. Slušaš zvuk žuborenja, šumorenja, zujanja, cvrkuta, pucketanja. Dotičeš koru drveća, površinu vode, sipki pijesak i grubi kamen. Promatraš čaroliju svjetla Mjeseca ili Sunca i boje koje to svjetlo otkriva. Pejzaži su vratili boju u moj kreativni rad, i to ne bilo kakvu boju, već onu rijetku, prisutnu u prirodi samo nekih dana i samo u ranu zoru ili u suton. Uglavnom, pejzaži su me vratili prirodi.

Inače fotografiram sporo. Kod pejzaža još sam usporio. Dajem si vremena. Radim isključivo sa stativom. Snimam većinom duge ekspozicije. Promatram više. Moram se pohvaliti i da zamjećujem bolje. Promatranje krajolika i vizualiziranje kadra me opušta. Vraćam se na ista mjesta, svakim dolaskom upoznajem ih bolje. Isto mjesto mi ne dosađuje. Isto mjesto u prirodi ne mogu iscrpiti. Priroda je neiscrpna, trajna, postojana, strpljiva. Mijenja me kao osobu. Vraća me sebi i vraća me meni. U gradu, na poslu, u civilizaciji, u cyber-svijetu udaljio sam se od samoga sebe. Priroda me tjera na introspekciju. Moji pejzaži su zapravo vrlo introspektivni. Slično je to kao i s portretima, ali kod snimanja pejzaža sam najčešće potpuno sam, ne moram komunicirati ni s kim, tako da je koncentracija na samoga sebe puno jača. Možda je to sebično, ali ja ne bih mogao drukčije raditi, barem ne da bih bio na kraju i zadovoljan rezultatom.

To je ujedno i odgovor na pitanje zašto fotografiram pejzaže. Ne zato da bih napravio šarene i atraktivne sličice za ukras. Ne zato da bih pobjegao od ljudi. Ne zato da bih bio bolji od nekoga drugoga. Mene to ne interesira. Fotografiram pejzaže zato da bih mogao dublje razumjeti sebe i zato da bih mogao uživati u ljepoti prirode. I, naravno, to svoje ushićenje i oduševljenje ljepotom volim podijeliti s drugima.