Rutine koje mi pomažu u fotografiji pejzaža

O rutinama neću pisati u smislu uvježbanosti stečenoj dužim iskustvom i praksom koja se primjenjuje u samom fotografiranju. Iako, moram priznati, i to je zanimljiva pa i primamljiva tema za obradu, no o tome možda nekom drugom prilikom. Ovdje ću rutinama pisati kao o ukorijenjenim postupanjima po navici i uobičajenim postupcima za kakvu predvidljivu priliku. Rutine su važne jer pridonose discipliniranome radu, a bez upornoga i discipliniranoga rada nema rezultata. Rutine ne pridonose kreativnosti, barem ne izravno, ali rutine osiguravaju preduvjete za kreativan rad. Rutinirano postupanje štedi energiju i vrijeme, smanjuje mogućnost pogreške ili zaboravljanja, tako da se i energija i vrijeme može svrsishodnije iskoristiti za koncentriran kreativan rad. Spomenut ću samo neke rutine koje smatram da su dosta važne i one koje meni osiguravaju maksimalnu spremnost za opušten fotografski rad na terenu.

Buđenje u zoru (pa i prije zore) prva je i osnovna rutina koju pejzažni fotograf mora usvojiti. Iako na prvi pogled ne izgleda da je to presudna rutina, jer svatko se ponekad može „žrtvovati“ i probuditi ranije no obično, ipak je rano buđenje koje izvodimo mehanički i bez prevelikog propitkivanja (smisla života u ranu zoru) vrlo važno. Taj događaj može biti stresan za tijelo i za um ako nam je bioritam podešen na neko „normalno“ buđenje u 7 ili u 8 sati. Uvijek su u prednosti oni koji zbog svojega posla imaju uhodanu rutinu vrlo ranoga buđenja. Ja nemam tu sreću pa mi je stres često prisutan u rane zore, ali obično traje samo do umivanja. Za vrijeme godišnjega odmora, taj stres mi nestaje nakon drugog ili trećeg jutra (na godišnjem odmoru ne propuštam izlaske sunca osim u slučaju loše prognoze vremena). Na lokaciju moram doći barem sat vremena prije izlaska sunca da bih se u miru pripremio za snimanje. Moram predvidjeti i vrijeme koje mi je potrebno da obavim jutarnju higijenu, brzi doručak i šetnju ili vožnju do mjesta snimanja. Potrebno mi je 15 minuta od buđenja do izlaska iz kuće sa svom potrebnom opremom. Cijela stvar mi se produžuje u slučaju da moram izvesti psa u šetnju (a to najčešće i činim) tako da tu ode još nekih 10 minuta. Do lokacije u prosjeku imam 20 do 30 minuta vožnje ili šetnje tako da ugrubo moram svoju budilicu namjestiti na dobra dva sata prije samoga izlaska sunca. No, kako u pejzažnoj fotografiji vrijedi jednostavno pravilo Get your ass out there!, rano buđenje smatram rutinskim postupkom u kojem nema puno nepoznanica. Važno je samo na vrijeme leći i osigurati dobrih 6-7 sati sna. U ljeti, kada sunce izlazi već oko 5 sati, bilo bi dobro leći već u 21 sat (što je teško jer je još praktički dan), a u zimi kada izlazi tek oko 7:30 možemo i kasnije u postelju, recimo oko 22 ili 23 sata. Uzmite u obzir da čovjek u prosjeku ljeti treba nešto manje sna zbog dužih dana i viših temperatura, a tijekom zime nešto više sna zbog dužih noći i niže temperature.

Pakiranje opreme mora biti rutinsko i mora se obaviti dan prije odlaska na teren ili barem nekoliko sati prije (ako se radi o večernjem snimanju). Ja kod pakiranja opreme prvo provjeravam jesu li memorijske kartice prazne (tj. ima li mjesta na njima) i jesu li baterije pune. Zatim provjeravam jesu li u ruksaku objektivi koje trebam za snimanje, filtri, krpica, puhalica i žičani okidač. Redovito mekom krpicom očistim stakla objektiva i filtre. Kad je ruksak spreman, uz njega stavljam stativ (nedajbože da stativ zaboravim).

Pripremanje odjeće, obuće, vode i hrane također je važna rutina koja skraćuje vrijeme potrebno da se iz sna prebacim na put prema mjestu snimanja. Odjeću uredno složim negdje gdje se mogu u miru presvući bez da probudim ukućane. Odjeću biram u skladu s prognozom vremena. U zimi treba voditi računa da će biti hladno (plus, još sam pospan i zbog sporog rada kod snimanja ne hodam mnogo tijekom procesa). I u ljetna jutra (pa i na moru) dobro je uzeti vjetrovku ili dugu majicu. Gotovo stalno u ruksaku ili na sebi imam tanku vjetrovku i hlače od poliestera koji su izvrsna zaštita od vjetra i od kiše. I jakna i hlače su lagani i zauzimaju vrlo malo mjesta. Topla kapa i gumirane rukavice zimi te šešir ljeti su mi obavezni, na noge idu dobre i izdržljive gojzerice ili udobne tenisice (nikako natikače), ako idem na vodu ili u šumu onda ponesem još i gumene čizme. Dva para čistih suhih čarapa su uvijek u ruksaku. Obavezno sa sobom nosim bocu vode i nekoliko čokoladica zimi ili neki lagani snack koji se ne topi ljeti.

Rutinski pratim i vremensku prognozu, svakodnevno barem jednom, čak i ako nemam u planu fotografiranje. Prognozu vremena pratim na nekoliko postaja i svakako gledam radar s kretanjem naoblake. Uz prognozu vremena koristim i besplatnu mobilnu aplikaciju Exsate Golden Hour koja mi daje podatke o položaju Sunca i Mjeseca, točnom vremenu i azimutu izlaska i zalaska. Ne mogu dovoljno nahvaliti tu aplikaciju, jer ona omogućuje precizno planiranje fotografiranja pomoću Google Mapa i to ne samo za isti ili naredni dan, nego za bilo koju sezonu (pa se može i dugoročno planirati).

Redovito (iako ne uvijek rutinski) pratim druge autore i educiram se koliko god stignem i kako god mi je dostupno. Ne radi se tu samo o čitanju knjiga. Razvoj interneta i popunjavanje sadržaja kroz godine njegova postojanja omogućio je pristup sve većoj količini vrhunskog sadržaja. Naravno, takav sadržaj je potrebno pronaći ili dobiti neke smjernice i preporuke od iskusnijih. U trendu je video bloganje (vođenje dnevnika na internetu u video-formatu) te mnogi entuzijasti pa i profesionalci rado dijele svoje spoznaje i iskustva sa svijetom. Na servisu YouTube prisutno je desetak vrhunskih vlogera koje pratim na dnevnoj bazi (pretplaćen sam na njihove kanale).

Brigu o fotografijama obavljam isto tako rutinski. Odmah nakon snimanja fotografije idu s kartice na tvrdi disk kompjutora, smještam ih u mapu s datumom i mjestom snimanja. Nakon selekcije i obrade odabranih fotografija (to nije rutinski) one idu u odgovarajuće mape za objavu na mrežnim mjestima ili za ispis. Dnevno rutinski objavim (najviše) jednu fotografiju na društvenim mrežama ili na mrežnim stranicama. Često ne objavljujem svaki dan, nego recimo, u prosjeku svaki drugi dan. Smatram da bih objavom većeg broja fotografija odjednom kod zainteresiranog promatrača prouzročio gubitak volje, interesa i koncentracije za promatranje. Objave na društvenim mrežama ne smatram posebno vrijednim niti značajnim, ali redovito i disciplinirano objavljivanje samo najboljih radova pridonosi vidljivosti autora i njegovoj prisutnosti na sada već neizbježnome mediju. Pravu vrijednost za recipijenta fotografija postiže tek na izložbi i to samo ako je izložena adekvatno, ali izložbe se ne organiziraju rutinski (osim tehničkih i nekih organizacijskih detalja).

Sigurno je da postoje još neke rutine koje bih ovdje mogao spomenuti, ali ionako sam odužio, pa ću ovdje stati i podvući ideju da sklop rutina može biti od velike pomoći u kreativnome radu i da se ne treba uvijek boriti protiv rutine, nego ju iskoristiti što se najbolje može.

Ako ste tekst čitali do kraja, sigurno ste zainteresirani za pejzažnu fotografiju, pa bih ovdje usput toplo preporučio niz članaka „Pejzažna kuharica“ koje su na mrežnim stranicama Fotokluba Čakovec objavili moji kolege i prijatelji Davorin Mance i Filip Lučin.