Prvi savjeti o pejzažnoj fotografiji

Ovaj blog pišem s namjerom da bih savjetima pomogao svima onima koji tek počinju s fotografiranjem prirode. Primijetio sam da se često neki temeljni vizualni elementi slike ne koriste u njihovom potencijalu ili se koriste krivo. I ja sam radio te iste početne korake koji su rezultirali prosječnim kadrovima. Bez obzira na vaše obrazovanje i vizualno iskustvo, imam nekoliko korisnih smjernica koje vam mogu (u počecima) pomoći u snimanju boljih kompozicija. One ne uključuju pravilo trećine (bolje reći: preporuku trećine ili smjernicu trećine) i u ovome tekstu to pravilo (preporuku ili smjernicu) spominjem prvi i posljednji put. Nisam protivnik te smjernice, ali mislim da ima puno važnijih, tj. prečih smjernica. Pa, krenimo redom.

Horizont u pejzažu jedan je od, rekao bih, strogo zadanih elemenata izražavanja. Vrlo jednostavno – horizont (kada je vidljiv) mora biti paralelan s gornjim i donjim rubom kadra. Ako slika kolokvijalno rečeno „visi“, promatrač ima dojam da se fotoaparat nakrivio, i ništa drugo. I to vizualno smeta, da ne kažem nervira. Nakrivljeni horizont koristi se u drugim područjima fotografije za postizanje dramatičnosti, dinamičnosti, tenzije, autorova komentara. U pejzažnoj fotografiji ne. Ravni horizont ponekad nije vidljiv. To se javlja kad snimani prostor nema dovoljnu dubinu, kad se snima planina, brijeg, obližnja uzbrdica, vodena površina čiju horizontalu presjeca vegetacija nejednake visine i sl. Tu je dojam ravnoga horizonta često teško postići i za njega je potrebno veliko iskustvo u komponiranju, pogotovo u postizanju vizualne ravnoteže među motivskim elementima. Kako god, izravnajte horizont kako umijete i znate.

Kod snimanja prostora iz prirode koji želite pretvoriti u pejzaž (umjetnički prikazan krajolik koji je autor doživio i taj doživljaj prenosi zabilježenom slikom) prvo promatrajte prizor. Krećite se u prostoru. Korak-dva bliže ili dalje, lijevo ili desno, malo spuštanje ili podizanje očišta može dramatično promijeniti vizualnu reprezentaciju prostora. Taj prizor koji je pred vama, potrebno je prvo maštom pretvoriti u dvodimenzionalnu sliku. Zato je potrebno razmišljati o vizualnim elementima uočenim u prostoru, a ne toliko o motivu koji je ispred vas. Priroda može biti jako zavodljiva, a vaša vizualna percepcija je varljiva. Imajte na umu da većinu vizualnih informacija koje su pred vama zanemarujete (to bi bilo previše za obradu podataka u mozgu). Mnogo detalja u vizualnom percipiranju izmaštate i iskonstruirate, a da uopće ne postoje. Zato nije dovoljno jednim pogledom zahvatiti prizor i odmah krenuti na fotografiranje. Prizor treba pažljivo promatrati, skenirati detaljno. Razlog tome je što će fotoaparat zabilježiti baš sve, čak i ono što će vam promaknuti u percipiranju prizora. Vaš binokularni vid, koji stvara trodimenzionalni vizualni zamišljaj u glavi, drukčije funkcionira od dvodimenzionalne površine koju fotografija jedino ima za ponuditi. Druge su vizualne zakonitosti na dvodimenzionalnom prikazu za razliku od trodimenzionalnoga doživljaja. Zato se prizor vizualizira kroz likovne elemente – točku, liniju, plohu, tonove, boju, kontrast itd. Naučite likovnu teoriju.

Snažni prednji plan vrlo je važan kod uporabe širokokutnoga objektiva. Vidio sam mnoge kadrove s prekrasnim svjetlom, vatrenim izlaskom ili zalaskom sunca, nebom prošaranim zlatnim oblacima, međutim, svejedno su djelovali prazno zbog slaboga prednjega plana. U prednjem planu ne bi trebala biti gužva i kaos, ne morate pronaći niti nešto spektakularno. Dovoljan je neki kamen, stijena, drvo, list, cvijet ili nešto slično što će gledatelja uvesti u kadar. Prednji plan mora funkcionirati s ostalim planovima (srednjim i stražnjim), oni moraju biti povezani vizualno i nekim značenjem tako da kadar ispriča neku priču.

Linije vodilje izvrstan su način povezivanja planova u fotografiji. Kod pejzaža vrlo često se linije vodilje koriste da bi se oko promatrača zaokupiralo i usmjerilo tako da ne odluta van kadra, nego da barem neko vrijeme pogled po linijama proučava prostor po dubini. Linije vodilje su dijagonalne, kose i najčešće konvergiraju u nedogled (prema horizontu) i to bez obzira na to nalaze li se na tlu, na vodi ili na nebu. Pazite na divergirajuće linije, one koje „izlaze“ iz kadra. Mogu biti opasne po kompoziciju.

Pejzaž može biti komponiran i slojevito. Tada je bez linija vodilja, najčešće je ispresjecan horizontalnim linijama, međutim, onda gradacija tonova tih slojeva vodi u dubinu kadra ili to na sebe preuzima boja koja u dubini postupno dobiva plavičaste nijanse (atmosferska perspektiva).

Ravne linije vodilje su puno „brže“ od C-linija ili još složenijih S-linija i toga svaki fotograf mora biti svjestan. S-linija koja vodi do točke interesa jedno je od najsnažnijih izražajnih sredstava u pejzažnoj fotografiji. Ona možda u prirodi neće biti posebno vidljiva, međutim pod određenim osvjetljenjem ili drugim kutom snimanja postane vidljiva. Nemojte ju propustiti.

Kadar ne može bez nekog detalja koji je glavni motiv ili dva detalja koji su u snažnom suodnosu. Glavni se motiv (ili točka interesa) tako smješta u kadar da on postiže dominaciju nad ostalim motivima svojim oblikom, bojom, osvjetljenjem. Prema njemu pokazuju linije vodilje.

Jednostavnost slike morao bi biti imperativ ukoliko želite snimiti upečatljiv pejzaž. Jednostavnost dolazi s vremenom, tj. tek onda kada naučimo u dovoljnoj mjeri s najmanje likovnih elemenata izraziti najviše. Tražite jednostavne i skladne kompozicije. One su uvijek snažnije od kompliciranih. Samo jedan element manje u kadru može značiti korak naprijed u vizualnoj (pa i značenjskoj) snazi slike.

Da zaključim, za početak pripazite na: horizont, pažljivo promatranje prizora, prednji plan, linije vodilje, glavni motiv ili točku interesa te na jednostavnost slike. To bi vam trebalo biti dovoljno da uočite koliku vizualnu snagu kriju vizure u kojima uživate kad ste u prirodi.

 

Literatura:

ŽERJAV, Davor. 2014. Kôd fotografske slike. Fotoklub Čakovec. Čakovec

ŽERJAV, Davor. 2011. Promišljati fotografski. Fotoklub Čakovec. Čakovec

 

OSTALI ČLANCI O PEJZAŽNOJ FOTOGRAFIJI:

Zašto fotografiram pejzaže