Pazi, blato!

Prije nekoga vremena otišao sam s još desetak nadobudnih ljubitelja fotografije na akumulacijsko jezero koje zbog remonta i redovitoga održavanja tijekom ljeta isprazne na 3-4 tjedna. Prilika je to za lov na neobične motive, jer dno jezera (koje je inače muljevito) sad je suho, ili donekle suho i cijelo je ispucano tako da izgleda kao da si u nekoj pustinji ili na nekoj neplodnoj zemlji usred najgore zamislive suše. U jezeru zaostaju lokve i neki vodeni tokovi, jer ipak vodu treba propuštati među hidroakumulacijama. Te lokve i tokovi su uz panjeve i grane najzanimljiviji motivi. Sam za sebe, motiv ispucale zemlje ne funkcionira, potrebno je imati još nešto u prednjem planu. I naravno, nebo prošarano oblacima u stražnjem planu poželjno tijekom izlaska ili zalaska sunca.

U samo jezero koje je ogromno mora se ući preko visokog i strmog nasipa. Vanjski obronak nasipa je zarašten u travu i na njega se nije problem popeti, veći je problem spustiti se niz unutarnji asfaltirani obronak nasipa. Zbog kamenčića i prašine može biti sklizak. Spuštanje niz asfaltirani dio nasipa je moguće jedino kad je jezero ispražnjeno. Kad ima vode u jezeru, na nasipu je tada u razini vode izrazito sklizak mulj, tako da ako kojim glupim slučajem završite u vodi akumulacijskoga jezera, sami se nećete moći iskobeljati van, nemoguće je zbog mulja i nagiba nasipa. Dakle, oprez. Kad je jezero prazno, silazak niz nasip je moguć, ali potreban je veliki oprez, pogotovo ako imate na sebi težu opremu. Stopala treba okrenuti prema dnu jezera i gaziti po cijeloj površini stopala radi većeg otpora. Ista stvar vrijedi za pentranje van iz jezera – puno stopalo i malo po malo, korak po korak.

blog_header_pazi_blato (1)
U jezeru ima puno smeća

Mjesto gdje smo imali pristup nasipu jezera udaljeno je oko 1 km do pozicije gdje postoje zanimljivi kadrovi za fotografiranje. Uz rub, uz nasip, na dnu je uvijek desetak metara smeća – razna plastika, limenke, automobilske gume i sl. Podsjetnik je to na ljudsku bahatost i glupavost. Najvećim dijelom to smeće u jezero pobacaju ribiči koji su tu duž jezera gotovo kroz cijelu godinu. Nije mi baš jasno zašto, jer ribu koju ulove konzumiraju. Kako god, ja sam prvi put u životu ušao u ispražnjeno jezero i to sam napravio čim sam mogao. Prva greška, jer po dnu jezera nije tako jednostavno hodati kao po asfaltiranome nasipu. Naime, blato i mulj na dnu su bez obzira na dva dobra tjedna sušenja bili dosta mekani. Kad hodate po takvom terenu, noge vam stalno malo propadaju i zbog toga je hodanje dosta otežano. Mogao sam hodati po nasipu.

blog_header_pazi_blato (2)
Lokva koja mi je zapela za oko

Usput sam lovio motive, uglavnom kakvo drvo u prednjem planu. Putem prema cilju, uočio sam okruglu lokvicu koja mi se učinila kao zgodan prednji plan u kombinaciji sa Suncem na zapadu. Tu sam se zadržao kojih petnaestak minuta u promatranju, istraživanju i probnom snimanju. Naša grupica se raspršila po velikoj površini jezera. Ja sam ostao predzadnji, a jedan moj vrlo dragi kolega za mnom. Došao je do te lokvice i otišao na drugu stranu. Ubrzo sam primijetio da ima problema. Naime, zapeo je u blatu. Ostavio sam svoj fotoaparat na poziciji i u većem luku zaobišao lokvu da bih došao do njega. Već mu je jedna noga bila u blatu (možda bolje reći glini) do koljena tako da sam prvo uzeo njegov aparat na stativu i odnio ga na sigurno, nekih dvadesetak metara od toga mjesta te sam tamo ostavio i svoj ruksak. Što ste bliže lokvi, to je tlo mekše. Kad vam stopalo počinje u hodu propadati do gležnja, postoji velika mogućnost da ćete zapeti. Onda više nije tako jednostavno. Dakle, u tom trenutku treba zaokrenuti prema sušem dijelu tla. Probao sam kolegu izvući, međutim i ja sam propadao. Njemu je noga zapela već toliko da ju nije mogao pomaknuti. A imao je gojzerice na nogama. Moram priznati da mi nije u tim trenucima bilo svejedno. Razmišljali smo što bi. Meni je tada palo na pamet da mu pomognem tako da ga vučem za koljeno, a ne za ruke. To je upalilo jer je uspio izvući jednu nogu van. Međutim, ja sam u tom trenutku propao do koljena i onda imaš dojam da je to blato kao beton – drži te i ne da ti van. Mislio sam da ću potrgati čizme koliko sam vukao. Nekako smo se iskobeljali. Kolega je zaključio: treba se držati ispucanoga blata. Čim ispucani dijelovi postanu veći, to je znak da blato još nije dovoljno osušeno. I zablatili smo se. Dobrano. Problem su ruke, moraš dirati opremu, a ruke moraju biti barem donekle čiste. Dobro je da po dnu jezera ima panjeva (osim nas) na kojima možeš koliko-toliko očistiti komade blata. Ostatak u majicu ili u hlače.

blog_header_pazi_blato (7)
Opušteno nakon izvlačenja iz blata :) (foto: Silvio Benč)

Kasnije, kad smo se pridružili ostatku ekipe, saznali smo da su i oni imali trojicu zapelih i „oblaćenih“. Njihova je razina bila još malo viša (ili dublja) jer su jednome morali doslovno otkopavati nogu da bi ju mogao izvući. Oni su skužili sistem izvlačenja „na sve četiri“. Moraš sjesti u blato i izvlačiti noge, a ne ići prema naprijed. Nakon toga, na sve četiri (na laktovima) moraš se premjestiti na suše tlo. Logika, povećaš površinu i time smanjiš silu na površinu.

Zaključak prepuštam vama, samo oštro, molim.

Nakon nevolja s blatom, ipak mi je svjetlo bilo milostivo i naklono pa sam s tog snimanja uspio donijeti nekoliko dobrih kadrova. To mi je ipak bio prvi susret s isušenom kaljužom, drugi put će biti bolje. Silvio, hvala na fotki!

blog_header_pazi_blato (4)

blog_header_pazi_blato (5)

blog_header_pazi_blato (6)