Sabol: Vodomar

Vodomar, ili vodomar ribar (lat. Alcedo atthis) još se naziva i kraljevski vodomar (prema eng. Kingfisher) predmet je fotografskog interesa (bolje rečeno biće fotografskog interesa) Petra Sabola. U svojoj nevjerojatnoj zbirci slika te živopisne ptice posebno snažnoga kolorita i još šarolikijeg ponašanja, Sabol je pronašao višegodišnju inspiraciju. Kadrovi svjedoče o njegovom sustavnom i koncentriranom praćenju i vizualnom proučavanju te vrste koja ga je zaokupila svojim dnevnim i sezonskim ritualima hranjenja i letenja. Uobičajeno je da vodomar, ptica iz porodice riječnih vodomara (podreda vodomara), koji živi u Srednjoj i Istočnoj Europi, Sjevernoj Africi uz obalu Sredozemlja, Južnoj Aziji i djelomično u Kini ima životni ciklus najduže između 3 i 5 godina, no mogu poživjeti i duže. Svoj relativno kratki životni vijek te ptice nadoknađuju visokom stopom reprodukcije. Kod nas su vodomari uglavnom ptice stanarice. Samo uslijed vrlo teških i hladnih zima sele na jug.
Sabol je prikupljanjem informacija o toj životinji saznao njezine navade i u teškom zimskom razdoblju uspio se sprijateljiti s tom vrstom na najbolji mogući način – svojem vodomaru osigurao je stabilnu granu za promatranje vode, u zimi probijao led na površini jezerca na kojima obitava, privukao ribe hranom, ponudio vodomaru svježu živu ribu u razdoblju kada im je vrlo teško pronaći plijen i od njega zauzvrat dobio vječno prijateljstvo i svu vizualnu raskoš te zanimljive vrste.

Sabol ne samo da teleobjektivom iz nevjerojatne blizine sustavno bilježi živu vizualnost i navade toga bića, on vodomara snima iz najzanimljivijeg i najzahtjevnijeg rakursa – fotografira pod vodom i to u trenutku ulova plijena. Za takav intimni uvid u ljepotu prirode, osim vrhunskog tehničkog znanja i opreme, potreban je prije svega stav i odnos prema prirodi koji je većina nas gotovo potpuno izgubila. Iz literature je poznat način hranjenja vodomara: s grane u blizini vode ptica promatra i uočava svoj plijen, strmoglavo uranja u vodu koso u odnosu na površinu glavom prema naprijed, prije samog urona skuplja krila čvrsto uz tijelo ili ih ispruži prema gore. U vodi su mu oči otvorene, ali zaštićene tzv. kožom migavicom. Čim ulovi plijen, a to su ribice dužine do 12 cm, usporava u vodi krilima i nogama. Prema površini vode ide s potiljkom držeći kljun uz prsa. Izranja trzajem glave i odmah uzlijeće. Zatim slijeće na granu i tamo manje ribice odmah proguta, a veće udara po grani da bi ih usmrtio i tek ih onda guta. Otprilike sat do dva nakon toga, kad je ribicu probavio, povraća neprobavljive ostatke i kosti. Tada je spreman za novi obrok.

Sve je te faze ponašanja vodomara Sabol višekratno fotografirao, s marom, sustavnošću i predanošću jednog prirodopisca, pazeći da svojim postupcima ni na koji način ne ugrozi ili ne utječe negativno na život vodomara i njegovo prirodno ponašanje. To je, naravno, s njegove strane iziskivalo visoku razinu ekološke svjesnosti, koncentracije, strpljivosti, fotografskog umijeća, pa i fizičke nelagode – jer morao je satima mirno čekati skriven u šatoru, često na velikoj vrućini ili na niskim zimskim temperaturama. Za podvodne kadrove, koji su mahom nastajali tijekom zime, morao je raditi s rukama u ledenoj vodi kako bi uhvatio fenomenalne podvodne kadrove. Koliko li zanimljivih trenutaka nije uspio zabilježiti onako kako je on to htio, na najvišoj mogućoj tehničkoj, umjetničkoj i dokumentarnoj razini, pa je odbacivao potencijalne fotografije zbog nekih sitnih grešaka u kadriranju, zbog krivog „tajminga“ (ovdje govorimo o vrlo kratkim vremenima mjerenima u stotinkama sekunde), samo zato da bi se uz golem trud dočepao fotografije koja je vrijedna izlaganja javnosti. Zato su 23 odabrane fotografije za izložbu „Vodomar“ koncentrirana esencija njegova opsežna rada i zalaganja u temeljitu promatranju prirode. Sabol joj se neprekidno vraća te majstorskim komponiranjem, jukstapozicioniranjem i s posebnim senzibilitetom za svjetlo i kolorit bilježi njezinu čudesnost. Upravo ta čudesnost, koja nama koji smo se od prirode previše otuđili neprekidno promiče, njemu je ponuđena kao na dlanu, ne zahvaljujući pukoj sreći ili naklonosti muza, već zahvaljujući njegovoj discipliniranosti, upornosti, razvijenim perceptivnim i fotografskim vještinama te napose zahvaljujući dubinskom razumijevanju prirode i življenju u skladu s njom, a ne protiv nje.

Autor otkriva da se između njega i vodomara razvio jedan gotovo spiritualni odnos. Naime, nekoliko mu se puta dogodilo da je u mislima prizivao svog vodomara jer mu je baš tada odgovarala svjetlosna situacija, i on je došao. Ponekad mu je trebala određena „poza“, okretanje u stranu, i vodomar mu je opet ispunio želju. Uglavnom, među njima se razvio odnos međusobnog uvažavanja, poštivanja pa možda možemo reći i ljubavi. Kada se ide u skladu s prirodom, a ne protiv nje, ona otkriva sve svoje boje, oblike, tonove, kontraste, uravnoteženost, svoju pitomu i divlju stranu, svoju nježnost i okrutnost. Zato uživamo u Sabolovim kadrovima.

(Davor Žerjav, uvodni tekst za izložbu Petra Sabola “Vodomar”, travanj 2016.)

(foto: Petar Sabol, Sunfish)

Portfolio Petra Sabola